Stepinčevo

Na Stepinčevo, dan kad se sjećamo blaženog kardinala Alojzija Stepinca, zahvaljujem na svim divnim svećenicima koje je Bog poslao u naš život. 

Neki su bili svjedoci vjere, neki dobri propovjednici, neki blagi i nježni poput dobrih očeva, drugi jednostavni i susretljivi poput prijatelja. Jedni su govorili o krunici i molitvi, drugi o teologiji, ali svi su nam željeli dobro. Sjećam se nedjeljne mise u 11 na Kaptolu " kod fra Bonaventure Dude", najljepše mise u gradu na kojoj sam susretala svoje profesore. Zatim studentski vjeronauk srijedom na Svetom Duhu kod fra Miškića, najposjećeniji u gradu, klanjanja četvrtkom u kapelici, hodočašća koja je organizirao. Sjećam se fra Slavka Barbarića s harmonikom u ruci nakon dočeka Nove godine, a već iduće godine na jutarnjoj misi za orguljama. Tako nas je puno naučio o radosti, o životu, o tome da čovjek stalno mora učiti nešto novo.

Dugi je to niz divnih ljudi. Pater Tomislav Ivančić i njegovo "morate voljeti sebe, biti vrhunski ljudi", zatim Vatroslav Frkin i Josip Frkin, s velikim osmijehom i velikim srcem, srcem dobrog oca. Monfortanci koji su bili u našoj župi, neokatekumenski svećenici koji su obnovili naš žar, svi koji su nam bili potrebni u određenom trenutku odrastanja. Neke nisam poznavala osobno, ali upoznala sam ih preko njihovih knjiga, kao kardinala Franju Kuharića, don Ivana Cvitanovića ili patera Luku Rađu. Svojim "Šalabahterom" me je doista oduševljavao. 

Sve sam ih zavoljela jer sam osjećala da oni vole nas, da smo im važni, da smo zajedno dio nečega velikoga i svetoga, dio Crkve.  Imali su onaj žar vjere za kojim smo čeznuli i prenijeli su nam ga. Prenijeli su nam vjeru. Neki od njih bili su mi važni poput članova obitelji, za nekima sam plakala kao dijete. Danas ih se sjećam i zahvaljujem na njima, kao i na blaženom Alojziju Stepincu, sjećajući se one Šimićeve "mjesto u prah, prijeđi sav u zvijezde". Molim Božji blagoslov za sve njih, neka ih dobri Bog, koji ih je pozvao, čuva i vodi.